Mir kroz turizam sada – ali ne samo

мир | eTurboNews | еТН
Мир кроз туризам

Mir je više od odsustva rata – nema mira, nema turizma. Istina, ratno vreme ima svoje proslavljene heroje, dok mir ima svoje 'neme heroje'. U vremenima COVID-a to su medicinske sestre, lekari, ljudi na prvoj liniji i službenici. To su vlasnici malih i srednjih hotela, restorana i paba, kao i osoblje koje pruža usluge lečenja i wellnessa što je moguće bolje uz maske i distanciranje – i znajući da bi još jedno zatvaranje uništilo posao.

  1. Kada su došle poplave koje su uništile njive, kuće, javnu infrastrukturu i sredstva za život, volonteri iz blizine i dalje su pohrlili da pomognu u dobrotvorne svrhe.
  2. Ljudi su donirali svim srcem.
  3. U područjima opustošenim šumskim požarima, hrabri vatrogasci, često beznadežno inferiorni u odnosu na moć vatrenih oluja, očajnički su se borili danju i noću, do potpunog iznemoglosti.

Odjednom, egoizam, hedonizam i zoniranje komfora, koji se inače žale kao znaci lošeg ponašanja, osetili su se kao iseljeni, ustupajući mesto ničemu manjem osim želji da volite svog bližnjeg. Kataklizme stvaraju svoje zakone. Mirno vreme je dobilo svoje heroje, a u trenucima opasnosti i katastrofe ljudi mogu da pokažu svoju drugu stranu – možda im je to najbolje.

Zadatak je težak, neuspesi su stvarni, ali je optimizam od vitalnog značaja. Hitna hitna situacija je sklona da izazove prvu – i brzu – pomoć, dok razvoji koji tek postepeno postaju fatalni nedostaju potpuna svest ljudi da izazovu brzu akciju. Sredstva, sticana korak po korak, trebaće vremena da urode plodom, dok se čekaju individualne prilike da šampioni 'zablistaju'.

Generalno, herojstvo u mirnodopskim i manje vanrednim situacijama može biti manje spektakularno, ali ništa manje vredno („herojski pacifizam je nesumnjivo zamisliv“, kaže Алберт Ајнштајн). Mir nije samo-akter; mir je rezultat naših dela. Nepotrebno je reći da ovo predstavlja pravi izazov rukovodiocima putovanja i turizma kao stručnjacima za komunikaciju!

Kao putnici, plaćamo novac za naše praznike. To znači da cenimo uživanje u odmoru više od novca koji smo platili za to. Trebalo bi da znamo za privilegiju da budemo gosti naših domaćina. Društveno ponašanje je ključno za suživot. S druge strane, ako mi – kao domaćini – osećamo da gostoprimstvo koje pružamo našim posetiocima preti da završi kao neka vrsta neprijateljskog preuzimanja od strane stranaca, onda je naše društveno samopouzdanje ozbiljno narušeno. Stvaranje kršenja i disharmonije je još jedan način da se izazove zagađenje životne sredine.

Naše 'oko' za ekološku svest i ljudsku empatiju treba da se izoštri, kako bismo znali šta je dobro za naše fizičko (spoljno) i psihičko (unutrašnje) 'okruženje'. Mir postoji samo ako je duboko ukorenjen u nama kao pojedincima, koji jedni sa drugima dele osećaj dostojanstva. Putovanja i turizam predstavljaju globalnu pozornicu za dobru ili lošu praksu. Neko je jednom rekao, to je kao oko koje ne vidi samo sebe. Može naučiti da senzibilizira svoj pogled na okolinu, slično talentima koji se razvijaju kod fotografa.

Posmatrajući visoku tvrdnju turizma da promoviše međunarodno razumevanje, možda ćemo otkriti: U najgorem slučaju to je lažna (npr. all-inclusive putovanja!), u najboljem slučaju to je željno razmišljanje. To podstiče mit koji dele zainteresovane strane da će predrasude nestati, i podstiče tihu nadu koju delimo i mi, putnici, da se upravo to neće dogoditi, i mogli bismo da priuštimo da ostanemo pri našim standardizovanim mišljenjima. Umesto meštana, srećemo sunarodnike. Predviđeni efekat odozdo prema gore ka međunarodnom razumevanju je minimalan: uprkos uključivanju u obilaske, uživanju u kulinarskoj umetnosti domaćina ili pregledavanju šarenih trgovačkih arkada, većina kontakata na odmoru je sporadična i samo slučajna. Vremenom nestaju, baš kao što ponekad rade stereotipi o putovanjima.

Spoljašnji izgled 'Neograničenog turizma' nastao je zbog činjenice da su ranije prilično karakteristične društvene oznake postale zamagljene ili potpuno izbrisane. Destinacije za odmor koje su se nekada smatrale ekskluzivnim sada se nude u bilo kom katalogu ili veb lokaciji.

Neka mesta su prošla kroz posebno upečatljivu transformaciju, na primer Baden-Baden: ranije slovio kao „letnja prestonica Evrope“, gde su bogati i lepi priređivali svoj „Sajam ispraznosti“, banjski grad je danas mesto oporavka i wellness čak i za klijente na dobrobiti. – Ili izaberite Madeiru, gde su se u uglednim sanatorijumima u blagoj klimi nekada oporavila svetska viša klasa: Danas je ostrvska država destinacija za krstarenje i paket aranžmane.

Još važniji je slučaj Venecije: istaknutu kao svetska baština UN-a, Veneciju su donedavno napadali kratkotrajni turisti sa moćnih brodova za krstarenje koji su ugrožavali strukturnu suštinu grada u laguni i spokoj lokalnog stanovništva. Lokalno stanovništvo ovu vrstu invazije smatra napadom - na njihov grad i njihov društveni život.

Situacija na drugim mestima izgleda slično: Angkor, nekada slavni hindu-budistički hram kmerskih kraljeva, počeo je da propada od 15. veka pa nadalje i pao je u zaborav. Veruje se da su klimatske promene (!) i ljudska oholost doveli do propasti Angkora.

Tek u 19. veku francuski istraživači su otkrili ruševine i izneli Angkor na dnevnu svetlost. Nakon Vijetnamskog rata, komunistički Crveni Kmeri su ih osvojili. Danas su Crveni Kmeri nestali, a „horde majmuna i turista“ (Kristofer Klark, australijski istoričar) su ponovo osvojile impresivne ruševine hramova Angkor Vata i Angkor Toma.

U 'Expansion du tourism', gospođa Anita Pleumaon iz tima za istraživanje i praćenje turizma (tim-tim) rezimira: „Moderne vrednosti, nametnute azijskim društvima u brzom razvoju, izgleda da su izazvale posebno razorne efekte i osećaj nereda, otuđenje, preokret i nesigurnost. Proces komercijalizacije i homogenizacije i masovna cirkulacija novih ideja, slika i informacija ostavili su malo prostora za tradiciju, kulturni izraz, vrednosti porodice i zajednice.” Da li je naš pristup izgradnji destinacije mač sa dve oštrice pošto njegova logika i metodologija prate obrasce zapadnog stila? Postoje li sličnosti između naših ubedljivih napora „izgradnje odredišta“ i posthladnoratovskog koncepta „izgradnje nacije“?

Najbrutalniji dokaz nesklada demokratije i izgradnje nacije zapadnog stila mogao bi se videti u Avganistanu. Avganistan, 1960-ih i 70-ih godina, uzbudljiva destinacija za putovanja i raj za napuštanje Evrope, uspešno je pripremio teren za poraze dve svetske sile: sovjetske vojske 1989. i NATO trupa predvođenih SAD u avgustu 2021. Za Sovjeti, Avganistan je bio samo igra moći, za SAD i NATO je bio identifikovani centar međunarodnog terorizma i skrovište Osame Bin Ladena, najvećeg teroriste 9. septembra.

Cilj vojne intervencije SAD-NATO bio je rušenje tadašnje talibanske vlade i hvatanje Bin Ladena. Obe misije su obavljene, ali veličanstveniji izazov je namamio zapadnu alijansu da „ostane neko vreme“, kako bi konsolidovao Avganistan kao demokratiju zapadnog stila. Ovaj cilj je sramno propao, talibanska seljačka milicija se vratila i primorala SAD i NATO da napuste Avganistan harum scarum – sa mnogo mrtvih, povređenih ili traumatizovanih, potrošenim milijardama dolara i ostavljenim ozbiljnim sumnjama. Oni kulminiraju u večnom, ali još uvek neodgovorenom pitanju: Zašto?

Sumorni podsetnici na Vijetnamski rat ponovo su se pojavili. Slike spektakularnog bekstva helikopterima sa krovova Sajgona 1975. godine suprotstavljene su 2021. sa fotografijama žičara sa aerodroma u Kabulu, pretrpane očajnim ljudima, od kojih se neki drže za donji vagon aviona i padaju...

Ko je kriv? Ko preuzima odgovornost? Šta kažete na naučene lekcije?

Odgovorni su svi oni koji nisu mogli da shvate ili su odbili da prihvate lekcije koje su već ranije trebalo da nauče: prvo, društveni obrasci i društveni načini života ne mogu se preneti na druge na silu – nigde i nikako u Avganistanu; drugo, posao vojske je da vodi rat, a ne da gradi škole, bolnice i da iskopava bunare; treće, i vojnim i civilnim projektima je potrebna stroga i blagovremeno fiksirana vizija, ili cilj koji bi morao da bude svačiji uzrok — a ne samo dobronamerne procedure sa otvorenim krajem i puno uzvišenih iluzija; četvrto, isprepleteni odnosi između lokalnih elita i stranih partnera imaju snažnu tendenciju daljeg nepotizma i korupcije. Ova vrsta 'liaison dangereuses' će neizbežno dovesti do sukoba ili čak rata i konačno izazvati goli haos.

Prečesto, nakon polovične, ali dugoročne vojne obaveze, čini se da najbolji izbor stranih partnera napušta scenario – sa ponovljenim iskustvom sramnog leta, a ne urednog odlaska, ali sada, nadamo se, sa glavnom naučenom lekcijom: zadržati iz unutrašnjih pitanja drugih zemalja, posebno kada je socio-kulturne razlike suviše teško izbegavati. Englesko-holandski pisac Ijan Buruma govori o „kolonijalnoj zamci“ u koju su velike sile sklone da upadnu, nekad i sad.

Da li je previše nategnuto primenjivati ​​tezu o „kolonijalnoj zamci“ i na nevladine organizacije koje pružaju pomoć razvoju? Prigovori sa kojima se suočava razvojna pomoć uglavnom su usmereni na višegodišnji karakter mnogih tehničkih projekata, sa visokim namerama, ali samo sa malo opipljivih rezultata. Istina je da strani stručnjaci mogu biti korisni ne samo kao praktična podrška i treneri, već i kao pouzdani posrednici između rivalskih lokalnih interesnih grupa. Razvoj turizma u svojim raznovrsnim sadržajima i parametrima je sve samo ne izuzet. Avaj, realno je iskušenje da se neko previše upliće u unutrašnje stvari zemlje domaćina, a odlazak stručnjaka može samo da vizualizuje činjenicu da je on ili ona postao deo problema, a ne njegovo rešenje.

Obično je veoma cenjeno jasno izgovarati reči, ali imajući u vidu ironičnu percepciju etimološke zajedničkosti 'Turizam' i 'terorizam', blaćenje može biti fatalno: Turizam voli slobodu, terorizmu je potrebna mržnja. Turizam, u svom najnegativnijem izrazu, može meko ubiti lokalnu kulturu, dok terorizam ubija odmah, ciljano i nasumično, bez milosti, ali sa Turizmom kao jednom od njegovih prvih žrtava.

Turizam ne može da cveta, tamo gde hara terorizam, Turizmu je potreban mir. Kako možemo reći da putovanja i turizam efektivno doprinose stvaranju i održavanju mira? Da li je neko ikada čuo za značajnu ulogu koju je jedna Turistička organizacija, zajedno sa drugima, odigrala u nastojanju da, recimo, Avganistan ostane mirna, pa čak i tolerantna zemlja i turistička destinacija, kakva je bila šezdesetih godina?

Отприлике две деценије након рата, Вијетнам је постао атрактивна дестинација за путовања, чак и са комунистичким режимом у капиталистичком окружењу (!), и пријатељским односима са САД и светом. Политички преговори, умрежавање пословних компанија и историјска посета председника Клинтона 2000. учинили су нормализацију односа владе и пословног сектора својом мантром. Путовања и туризам су следили њихов пример, али су претходили корацима који су можда показали посвећеност UNWTO or WTTC тешко се сећају.

Možemo li Vijetnam uzeti kao hrabar plan za „normalizaciju“ odnosa sa Avganistanskim emiratom? Možemo li da očekujemo avanturistički planinski turizam na Hindu Kušu ponovo oko 2040-ih – sa islamističkim talibanima kao prijateljskim turističkim vodičima?

Dovoljno ludo, moglo bi se pomisliti, odmahujući glavom – dvadeset godina nakon Vijetnamskog rata, Semjuel P. Hantington je objavio svoj politički blokbaster „Sukob civilizacija“. Hantingtonova teorija da se budući ratovi neće voditi između zemalja već kultura, dovela je do kontroverznih diskusija – i ponovnog oživljavanja 'Dijaloga među civilizacijama', kontra-teze koju je austrijski filozof Hans Köchler branio 1972. godine u pismu upućenom UNESKO-u i ostavljen u zaboravu.

Не би ли садашња ситуација оправдала посвећено мешање Травел & Тоурисм-а, у његове врхунске организације UNWTO WTTC, да се видно и снажно помогне обнови дијалога међу 'цивилизацијама' путем аналогних и дигиталних медија, у име идеје да се направи „Мир кроз туризам – али не само”?

Poruka zahteva uključivanje partnera istomišljenika unutar i izvan putovanja i turizma, kako bi se približili razmišljanju i delovanju. Mogla bi biti inspirisana idejama koje je Louis D'Amore idealistički i entuzijastično proglašavao i branio kao osnivač i dugogodišnji predsednik 'Међународни институт за мир кроз туризам.

Pa, neka sanjanje bude privilegija optimista, a ironija oružje nemoćnih — moćni će imati svoje probleme: dok se ruski medved oporavio od sopstvenog „avganistanskog“ iskustva i ponovo se prilagodio, američki orao i njegov transatlantski kolibri su još uvek zauzeti lizanjem svojih rana iz svoje neuspele misije. Kineski Zmaj ne može a da se ne prepusti zlobnom osmehu zbog sramote svojih globalnih rivala. Čini se da svet klizi iz hladnog rata odmah u hladni mir. To znači malo više od pukog primirja, ali dovoljno da rizikuje 'vruću' političku promenu klime, verovatno ne duž Hantingtonovih kulturnih 'linija raseda', ali otprilike duž stare, poznate podele Zapad-Istok. Teško je zaobići ideju da političko slepilo može pokrenuti „obrasce koji potiču iz povratka događaja – ali samo u najvećem delu“, kako je rekao filozof Lajbnic. Kakav bankrot političkog stvaralaštva otkako je nestala gvozdena zavesa!

Postoji još jedna ironična teza ovih obrazaca: „Kada čovek prodre u svet kao razbojnik, svet će ga naterati da nastavi da živi kao razbojnik. Ovo je odgovor sveta, mogli bismo reći, njegova osveta“, kaže Ludvig Fušoler u „Die Dämonen kehren wieder“ („Povratak demona“). Posetioci koji se smatraju uljezima, biće tretirani kao takvi, bilo da su obični turisti, otvoreni poslovni ljudi – ili strane vojske! – Šta da kažemo? 'Pa-pa za dobrodošlicu kulturi' neće biti dovoljno.

U Geteovoj ozloglašenoj drami, Faustov pravi cilj je određen njegovom ličnom pobedom nad prirodom. Međutim, baš kada se oseća izuzetno srećnim što je ostvario svoj egocentričan projekat, on gubi opkladu sa Mefistom i moli: „Onda, u trenutku kada bih se usudio da kažem: 'Ostani malo! Ти си тако дивна!'"

Ako pogledamo našu planetu danas, postajemo svesni da se 'faustovski svet' naglo vratio, dok je sjaj ponovo obukao glamuroznu fatamorganu prošlosti i bezvremensku želju i domaćina i posetilaca, dopunjenu prokletstvom pandemije – “da ostanem malo...”

Аутор, Мак Хаберстрох, је један од оснивача удружења World Tourism Network (WTN).

О аутору

Аватар Макса Хаберстроха

Мак Хаберстрох

Пријавите се
Обавести о
гост
0 Коментари
Инлине Феедбацкс
Погледајте све коментаре
0
Волите ваше мисли, молим вас да коментаришете.x
Учешће у...